//
pravaški pogled
Uncategorized

Dio djelovanja pravaša unutar NDH

Stvaranjem Nezavisne Države Hrvatske 10.IV.1941. godine ostvario se dugo sanjani san svih generacija pravaša. Posebice što je objavu oglasio nekada istaknuti pravaški član Slavko Kvaternik. Slobodno možemo reći kako će nakon nekog vremena oduševljenje pravaša splasnuti uvođenjem rasnih zakona i rimskog pozdrava, koji je bio i ostao negacija hrvatske misli i samostalnosti. Marija Kumičić, žena pokojnog Eugena Kumičića, velikog pravaša i Starčevićevog prijatelja, proglašenje je dočekala s oduševljenjem, no uskoro će i na svojoj koži osjetiti gašenje ovog zadovoljstva. Povodom proglašenja NDH Marija je izjavila: „ U svojoj 78. Godini života dočekala sam zaista čemu sam svoju mladost, svoga muža, svoga sina,svoj imetak spremno žrtvovala: Slobodnu i Nezavisnu Državu Hrvatsku,moju domovinu. Taj sam čas pozdravila sa suzama,sama u svojem stanu u Starčevićevu Domu. Nedugo zatim,naime 30.travnja, u pol 11 sati prijepodne,došao je predsjednik dr. Bošnjak i reče mi: „Doći će neka gospoda,što će vas vrlo iznenaditi“.  Uskoro,Marija biva izbačena iz stana. No,o tome malo kasnije.

Odluka o izgradnji Starčevićeva Doma donesena je na skupštini Stranke prava, krajem travnja 1892. u Rijeci. Prijedlog je donio dr. Josip Frank, te su se uskoro počeli primati prilozi za izgradnju istog.  Dom je u ostavštini pripao Antinom sinovcu Mili Starčeviću,koji je razmišljao o prodaji istog Matici hrvatskoj, a kompromisno rješenje nađeno je u osnivanju dioničarskog društva.  Popis dioničara iz 1940. Godine otkriva imena poput  Gjure i Marije Kumičić, Vladimira Prebega, Karla Bošnjaka,ali i zagrebačkog židova  Huge Kona s 22 dionice.

Marija Kumičić također progovara i o financiranju prostorija HSP-a na Jelačićevu trgu po naredbi Ante Pavelića, i to s 5000 dinara mjesečne najamnine. Kasnije će Pavelić u razgovoru s Marijom Kumičić navesti  nedovoljno financiranje Ustaškog pokreta u emigraciji kao njen veliki krimen,iako su ove prostorije bile iznajmljene isključivo za potrebe Pavelićeva povratka u Domovinu. Marija je često prigovarala zbog visoke najamnine za prostoriju koja se ne koristi,ali je uvijek bila ušutkana od strane Poglavnika: „ Pavelić je poručio, neka ništa ne odkazujemo,on će uskoro doći i s Jelačićeva trga proglasiti slobodnu Hrvatsku“. Mnogi pravaši su se tome protivili, znajući stavove dr. Ante Starčevića o Josipu Jelačiću  i otvorenju njegova trga,na koje je oštro odbio doći.  Vjerovali su kako proglašenje Hrvatske mora biti obavljeno s prozora Starčevićeva Doma.

Marija Kumičić u Dom se uselila 1905. godine,te je uspješno gospodarila njime raspačavanjem dionica i iznajmljivanjem dijela lokala, nije ju slomio ni još jedan raskol Stranke Prava 1908. godine izlaskom Mile Starčevića i Ante „Tone“ Pavelića, te stalnim napadajima „frankovačkih“ protivnika u pokušaju zauzimanja doma. Marija je ustrajala u potpori frankovovim pravašima sve do njenog prisilnog izbacivanja iz Doma za vrijeme NDH.

Poznato je kako je Stranka Prava ugasila svoje „legalno“ djelovanje 1929. Godine, no mnogi pravaši ostali su djelovati u „ilegali“ unutar domovine. Pavelić, Kvaternik i Budak napuštaju domovinu,a mnogi mladi pravaši pod utjecajem revolucionarnog djelovanja Eugena Kvaternika priključuju se Ustaškom pokretu.  Proglašenjem i uspostavom NDH veliki broj pravaša vraća se u Domovinu, te su mnogi priključeni u djelovanje NDH od njenog samog početka, uključujući Milu Budaka, Slavka Kvaternika, te dr. Vladimira Prebega, predsjednika Hrvatske Stranke prava, Marka Došena koji je postao predsjednikom obnovljenog Hrvatskog državnog sabora. On će ,zajedno s velikom skupinom pravaša,30.studenog 1942. godine predati Poglavniku „Memorandum“ u kojem se kritiziraju rasi zakoni, služenje njemačko-talijanskoj politici,te se zahtijeva puštanje iz logora  svih osoba i skupina zatočenih po načelu kolektivne odgovornosti. Između ostaloga u „Memorandumu“  Vinko Krišković je izjavio: „Kako je moguće Dalmaciju, koja je kolijevka hrvatske državnosti, prepustiti Mussoliniju i to od strane režima koji sebe smatra prohrvatskim. Pavelić, kojem je (kao i Mačeku) Krišković predavao na fakultetu, se oglušio na zahtjev svojeg starog profesora i pravaških predstavnika.

Već u drugoj polovini travnja 1941. Godine među onima koji dolaze na audijenciju Paveliću,nalaze se i neka od starijih pravaških imena, između ostalih  : Matej Mintas, Gabrijel Kruhak, Kerubin Šegvić, Gjuro Kumičić, Vladimir Prebeg, dok sredinom studenog 1941. Poglavnik održava pred pravašima govor na otvorenom.  Uskoro su organizirane i svečanosti poput  slavljenja rođendana i imendana Oca Domovine.

Nažalost dobra volja i početno ushićenje pravaša unutar NDH uskoro će doživjeti svoj veliki pad. Niti jedna stranka,pa tako ni SP i ČSP ne dobivaju dozvolu za rad, a kulminacija je prisilno oduzimanje Starčevićeva Doma pravaškoj zajednici,te izbacivanje na cestu štićenice istog Marije Kumičić.

Kao glavni razlog ukidanja Doma Pavelić navodi: “Oni koji su u njemu prevladavali vidjeli su unosan posao vlastitog obogaćivanja, te da prije rata nisu dovoljno financijski podupirali Ustaški pokret”.  Prema izjavi Marije Kumičić tijekom njene deložacije najviše ju je zabolio cinizam Blaža Lorkovića,koji joj je rekao: “No,milostiva, kako vam se čini da sin jednog slavosrba preuzima od Vas u svoje ruke Starčevićev Dom?” Naime, Lorković je bio sin pokojnog Ivana Lorkovića, nekadašnjeg čelnika Napredne omladine, koja se početkom XX. Stoljeća zalagala za hrvatsko-srpsko jedinstvo.  Marija Kumičić zatražila je razgovor s Poglavnikom koji ju je i primio,te joj ponovno potvrdio svoju odluku. Marija je morala iseliti iz Doma u kojem je bila od 1905. godine, te u njemu služila Oca Domovine do posljednjih dana njegovog života.

O ovom događaju najveći kritičar Marije Kumičić i nekadašnji pravaš Ivan Perišić piše: “Zato je primila kaznu,ali od ustaša, koji su je izbacili pred smrt iz Doma  na najbezobzirniji način, zapečaćen još u službenim novinama priloženim obrazloženjem/…/ To javno sramoćenje strašno je se kosnulo i nije poduzela ni koraka za života, da se revidira i ublaži, poslije smrti, uoči ustaške pogiblje, dobila je neko odlikovanje/…/” Marija Kumičić povukla se iz javnog života 30. Travnja,a umrla je 22. Veljače 1945. godine. Ostala je uživati veliko poštovanje u pravaškim krugovima kao njegovateljica Starog u najtežim danima njegove bolesti, čvrstim vođenjem Doma, obranom Frankove misli, te naposljetku kao osoba koja je iza sebe ostavila tri milijuna dinara ušteđevine Starčevićevog doma.

O samom događaju deložacije piše:

“Gospodine ministre, (ministar. Sušić. Op.a.) započeh ja. Vi me već dugo poznajete. Došla sam k Vama, da dodjem Istini do dna. Vi ste poslali,neku Odluku, što li, po kojoj Starčevićev Dom dobiva povjerenika bez ikakove prethodne obaviesti(…) Molim čujte: Ja živim u Starčevićevu Domu punih 36 godina. Vama je dobro poznato, koje i kakove vlade su se kroz to dugo vrieme promienile. Više puta mučila me misao, ne će li se tko drznuti te posegnuti za Domom, ili bar htjeti pokazati nam svoju vlast bilo uvidom u naše poslovne knjige ili kako drugačije. Nu to se nije dogodilo. I oni su imali trunak poštovanja prama nama ili možda i respekta. Sad ste VI na vlasti, Vi, koje smo smatrali svojim prijateljima, za koje smo taj Dom s nemalim pregaranjem čuvali, a Vama je eto najpreča briga i posao da nas, čuvare Doma, za koji znate da je spašen samo našim trudom i žrtvama.” U Zagrebu, 30.studenoga 1941.

U ovom članku iznesen je samo dio djelovanja pravaša kroz NDH, prvenstveno gledajući na događaj “gašenja” Starčevićeva Doma i deložaciju Marije Kumičić. Isto tako važno je istaknuti spomenuti “Memorandum” kojeg  su Poglavniku predali istaknuti pravaši u kojem se kritički oslanjaju na politiku NDH, prvenstveno misleći na Rimske ugovore i rasne zakone. Iskreno i izvorno pravaštvo blagovalo je razne vjerske i kulturne različitosti, pa je tako i nasljednik dr. Ante Starčevića na čelu Čiste Stranke Prava, dr. Josip Frank bio židovskog porijekla,kao što smo vidjeli i u slučaju nekih zagrebačkih židovskih dioničara Starčevićeva doma. Starčević je sanjao o prvenstveno o neovisnoj ili nikakvoj Hrvatskoj, dok je NDH pala pod razne njemačke i talijanske utjecaje. O mislima Oca Domovine  i Židovima, već sam pisao u člancima (https://pravaskipogled.wordpress.com/2012/06/30/starcevic-i-zidovi-i/   , te   https://pravaskipogled.wordpress.com/2012/07/24/starcevic-i-zidovi-ii/ ) .

Stoga, preostaje nam odati počast ovoj istinskoj,nažalost često zaboravljenoj, pravaškoj heroini.

Literatura: Stjepan Matković: “Starčevićev dom u vihoru rata: pravaške uspomene iz doma Nezavisne Države Hrvatske”, ČSP 43, br.3. , 661-948.,Zagreb 2011.

Branko Kranjčević

Advertisements

Discussion

No comments yet.

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s

Categories

Advertisements
%d bloggers like this: