//
pravaški pogled
Uncategorized

Preminuo Mirsad Bakšić

U Zagrebu je u petak, 6.srpnja 2012. Od posljednica kratke i teške bolesti preminuo Mirsad Bakšić, istaknuti hrvatski muslimanski javni radnik i umirovljeni brigadir Hrvatske vojske.

Mirsad Bakšić rodio se 9. kolovoza 1936. godine u Trebinju u jednoj od najstarijih hrvatskih hercegovačkih feudalnih obitelji iz Ljubinja. Pučku školu i gimnaziju završio je u Dubrovniku gdje mu se obitelj doselila 1935. Zbog prohrvatskih stavova bio je uhićen već u gimnaziji zbog pjevanja hrvatskih domoljubnih pjesama i osuđen na robiju koju je izdržavao u Padinskoj Skeli kod Beograda. Izbačen je sa Sveučilišta u Zagrebu, a bio mu je zabranjen upis na ostala sveučilišta u Jugoslaviji te odlazi u Njemačku. Po povratku ponovno se upisao na Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu uz pomoć Berislava Smolčića i profesora Šime Đodana.

Bio je predsjednik Hrvatske muslimanske demokratske stranke te udruge “Dr. Safvet Beg Bašagić” i član Nadzornog odbora zagrebačke podružnice Hrvatskoga kulturnog društva “Napredak”. Među ostalim djelima, autor je knjige “Uloga i mjesto Hrvata islamske vjere” te 12 brošura “Znameniti Hrvati islamske vjere”. Odlikovan je Spomenica Domovinskog rata 1990.-1992. godine, Spomenica domovinske zahvalnosti i Redom hrvatskoga trolista, za osobite zasluge i doprinos obrani suvereniteta, teritorijalne cjelovitosti i neovisnosti Republike Hrvatske.

Pripadao je krugu muslimana, hrvatskih nacionalista sljedbenika starčevićanske ideologije u čemu je nepokolebljivo ustrajao sve do smrti.

Ovdje donosimo njegov tekst pod nazivom “Ostavština za budućnost”

Malo je naroda u svijetu koji se kao hrvatski mogu podičiti da je upravo u njegovoj duhovnoj kolijevci poniknuo mudroslov koji je sto godina prije nego što se ostali svijet i sjetio da Poveljom Ujedinjenih naroda kanonizira-normira promicanje i zaštitu ljudskih prava i sloboda, ugradio u temeljne postulate svog nauka zahtjev za poštovanje i zaštitu ljudskih prava i sloboda uz istodobno poštovanje prava na posebnosti i različitosti, bez obzira na vjersku i bilo kakvu drugu pripadnost.

 

To je učinio dr. Ante Starčević, jedan od najvećih vizionara rođen u hrvatskom podneblju. Prije ostalih promovira, afirmira i snažno zastupa tezu da vjera ne određuje naciju, utirući tim pristupom poimanje nacije modernijim i sveobuhvatnijim od uskogrudnoga vjerskog poistovjećivanja vjere s nacijom. Takva stajališta sublimira glasovitom izrekom: “mi smo Hrvati narod s dvije vjere, katoličanstvom i islamom, i to nije naša razlika nego naše bogatstvo”.
Naravno, nije se ograničio na spomenute religije. U okvire poštovanja prava utkao je i ostale religije kao posebnosti hrvatskog podneblja. No kako ostale posebnosti, religije, nisu tema ovog razmatranja, ističem postojanje te činjenice da bih bjelodano dokazao duboku i istinsku vjerodostojost uvodno postavljene teze. Ta činjenica ne samo da afirmira nauk dr. Ante Starčevića, kao rodonačelnika univerzalnog sistema poštovanja ljudskih prava i sloboda, već njegov vizionarski nauk čini istinskim prihvatljivim putokazom, koji će znatno kasnije slijediti sav civilizirani svijet, dograđujući samo metode na stazama koje je prokrčio i označio dr. Ante Starčević. To će biti znatno kasnije učinjeno Poveljom Ujedinjenih naroda.

Nipošto slučajno, posve ciljano u samo žarište svoje filozofske pozornosti, u fokus filozofskog naputka, dr. Starčević postavlja pravo, čime imperativno sugerira svoju duboku svijest da pravo poima kao instrument društvenih normi kojima se reguliraju odnosi u društvu te se reguliraju slobode i sankcioniraju kršenja tih normi a time pružaju zaštite i jamstva ljudskim odnosima. Napose, dajući pravnim normama takav okvir, upozorava na činjenicu da se tako regulira sloboda čovjekova postupanja, u slučaju kada bi ta sloboda mogla doći u sukob sa slobodom drugog čovjeka.

Stavljajući u korelaciju s jedne strane poštovanje posebnosti skupina, a s druge strane pravo, kao instrument jamstva prava i sloboda čovjeka, ljudskih skupina i njihovih posebnosti, postiže harmoničnu cjelinu koja će poslije u San Franciscu biti pripisana drugima koji u to vrijeme nisu ni razmišljali toliko daleko i unaprijed. Kako je s obzirom na vrijeme i prostor djelovanja ideja o samostalnoj i nezavisnoj državi Hrvatskoj zaokupljala pažnju istinskog velikana, prirodno je da je u skladu sa zahtjevom hrvatskog naroda za svojom državom skupinu pravnih normi kojom se reguliraju odnosi na tome geopolitičkom području i takvoj Hrvatskoj nazvao hrvatsko državno pravo. Tim nominiranjem nije želio, kako to neki prikazuju, postići ili naglasiti ekskluzivnost ili, bolje rečeno, nacionalnu isključivost te time naglasiti prednost hrvatskog prava pred drugim pravima radi ostvarenja nacionalne isključivosti.

Takvo poimanje potpuno je strano njegovu nauku. Skupini pravnih normi dao je atribut hrvatsko pravo isključivo da bi naglasio razliku prema tada dominantnim pravima, rimskom, austrougarskom, germanskom, anglosaksonskom i drugim vrijedećim primjenjivanim pravima, odnosno pravnim sustavima. Atribuciju hrvatsko pravo valja pojmiti isključivo kao potrebu na vlastitost, utemeljenu na načelima koja su izraz punog poštovanja prava i sloboda pojedinaca i zajednica. Upravo na takav način dr. Ante Starčević stvara potpuni pravni i civilizacijski novum u dotadašnjoj pravnoj teoriji i praksi. Novum, koji će poslije postati pravilo i odrednica dijela svijeta okrenutog prema nastojanju punog poštovanja ljudskih prava i sloboda, bez obzira na vjeru, boju i naciju, uz poštovanje onih vrijednosti i ljudskih potencijala, lišenih svakog licemjerja, nametnutog snagom vojne, tehnološke, ekonomske, znanstvene, ideološke, političke ili bilo koje vrste dominacije, zasnovane isključivo na moći i dominaciji moći.

 

Kako je zasigurno riječ o nauku koji je kompleksan, filozofski i pravno, naravno da je bilo i bit će svakojakih tumačenja, i teorijskih a posebno praktičnih. Potonji praktični, koji su određeni točno zacrtanim potrebama, pripisuju mu nacionalnu isključivost, što posebno čine Srbi, pripisujući mu nacionalšovinizam, no i neki Hrvati slično postupaju kad u dobrim i valjanim namjerama nažalost krivo poimaju i iščitavaju pravnu i filozofsku misao i volju toga mudroslova, dajući postulatima dr. Ante Starčevića značenje upravo suprotno njegovim postavkama, nastojeći vidjeti njegov nauk kao borbu za hrvatske pravice ili pak kao neko isključivo hrvatstvo. Mislim da ni jedni ni drugi nemaju pravo i kompromitiraju svaki na svoj osobit način kako ideju tako i viziju dr. Ante Starčevića, koja je sasvim suprotna onome kako oni vide i žele protumačiti njegove filozofsko-vizionarske prijedloge i upute.
Upravo golemo zanimanje i raspon tumačenja nauka dr. Ante Starčevića, od krajnje nazovidesnoga do, u posljednje vrijeme nekog pomalo čudnog, reklo bi se jakobinskog poimanja njegova državnopravnog nauka i vizije, dokaz je teze da unvierzalnost njegova nauka istinski obuzima duhovne stvaratelje raznih političkih pristupa i provenijencija i dandanas.

 

Nažalost, ta tumačenja, a osobito pozivanje na praktičnu primjenu, nisu uvijek bila na razini univerzalnih vrijednosti njegova nauka jer su zaobilazila i srž i ratio njegova nauka. Katkad su tako postupali iz čisto pragmatičnih razloga pa i paradnih razmetanja, lišenih stvarnog poznavanja, što je za posljedicu imalo kompromitiranje istinske i duboke tolerancije koju promovira i zastupa do krajnjih konzekvencija dr. Starčević. S druge strane, tu je najčešće riječ o malicioznoj namjeri da mu se pripiše nacionalna isključivost kako bi se na taj način ocrnilo i omalovažilo pravilno iščitavanje postavljenih teza i postulata, pa čak i onda kada se pod prividom znanstvene objektivnosti to čini tobože u korist hrvatskog naroda. Može se posve sigurno ustvrditi da im je cilj kompromitiranje njegova nauka, nastojeći mu pripisati rodonačelništvo nakaradne nacionalne isključivosti. Takva stajališta najčešće susrećemo u velikosrpskoj i jugoslavenskoj promidžbi iz točno programiranih ciljeva. Naime, univerzalnost postavljenih principa nauka dr. Starčevića znači prepreku i onemogućavanje već odavno etablirane velikosrpske ideje. Zastupanje i ostvarivanje te ideje nanijet će mnogo zla, natražnjačkom i šovinističkom tezom da se nacionalni osjećaji moraju isključivo poistovjećivati s jednom vjerom ili civilizacijom, prema kojoj je katolik Hrvat a musliman u nešto tolerantnijem poimanju Turčin, a najčešće Balija ili ništa.
U prikazu velikosrpske propagande dr. Starčević nastoji se diskreditirati, a starčevićanstvo prikazati kao težnja za ostvarenje nekog ekskluzivnoga hrvatskog prava, pripisujući mu nacionalšovinističko hrvatsko ishodište. U dokaz te tvrdnje podastiru da je Hrvatska par ekselans katolička, što je doista i točno. No, slijedom te tvrdnje pokušava se dokazati da on kao pripadnik katoličke vjere samo licemjerno ili, kako se kaže, na “latinski” način zavodi drugi po brojnosti narod, muslimane, proglašavajući ih Hrvatima islamske vjere, nudeći im tobožnju ravnopravnost, isključivo radi ostvarenja Velike Hrvatske. Zapravo, nastoje kompromitirati sve, pripisujući njegovim principima poštovanje ljudskih prava, pogotovo pravu na posebnost, prevarantske i šovinističke ciljeve, kako bi prikrili svoje nakazne velikosrpske ciljeve što će ih u svoj svojoj grozoti prikazati nama koji smo svjedoci njihova pomno programirana zločina u Bosni i Hrvatskoj. Upravo zato zlonamjerne i iskrivljene postavke doživljavaju posvemašnji teoretski i praktični fijasko, jer ih razobličuju činjenice zlonamjernosti pobuda, od onih od kojih dolaze, kao i dokazi koji proizlaze iz općeg prihvaćanja nauka dr. Starčevića od muslimana i dvjestogodišnje borbe islamskog dijela bošnjačko-hrvatskog pučanstva protiv srpske dominacije, koji su u nauku dr. Starčevića vidjeli oslobođenje od ugnjetavanja i nastojanja posvemašnjeg uništenja.

Upravo je prihvaćanje tog nauka rezime djelovanja mnogobrojnih intelektualaca, preporoditelja muslimanskog stanovništva BiH, koji su koncem 18. i početkom 19. stoljeća kao i u 20. stoljeću djelovali, ističući svoju hrvatsku nacionalnu pripadnost uz pažljivo njegovanje svoje pripadnosti civilizacijskom, tradicijskom i kulturnom krugu islama. U literaturi se taj preporoditeljski pokret u kojem sudjeluju osvjedočeni Hrvati muslimani naziva hrvatski kulturni pokret muslimana BiH ili hrvatski muslimanski napredni pokret ili jednostavno preporodni pokret. Spirala uspona aksioma da promjenom identiteta vjere ne dolazi do promjene identiteta nacije, to jest da primanjem islama ostajemo i nadalje ono što smo nacionalno i bili, počinje još od brojnih uglednika, velikodostojnika na otomanskom dvoru, koji su isticali svoju pripadnost hrvatskoj naciji, dodatkom Hrvat uz ime i prezime. Nastavlja se preko mnogobrojnih uglednika, političara, pjesnika, književnika, povjesničara, vjerskih poglavara i goleme većine brojnih sljednika iz “običnog” puka, počev od 19. stoljeća pa sve do današnjih dana. Nabrojat ću samo neke istaknute ličnosti toga kruga, prve među jednakima, uz golem rizik da ispuštene uvrijedim, no svakako ne zato što bi njihova uloga bila manja, već zbog ograničenosti prostora i svrhe ovog rada, iako je i to opravdanje nedovoljno.

Spirala uspona i razvitka te temeljnice ide preko Mehmeda Erdeljca i njegove Hrvatske pjesme, pa preko dr. Ahmed-bega i Ibrahim-bega Defterdarevića, dr. Halid-bega i Mahmud-bega Hrasnice, dr. Safvet-bega Bašagića (Mirze-Safveta), Šemsi-bega Salihbegovića, Hajdara ef. Fazlagića, Osmana ef. Miđića, Asim-bega Resulbegovića, Osmana Nuri Hadžića, Hasim-bega Badnjevića, Muhamed-bega Kulenovića, Ademage Mešića, Edhema Mulabdića, reis-ul-uleme Hadži ef. Džemaludina Čauševića, Fehima ef. Spahe, Muse Ćazima Ćatića, pa sve do prof. Hamdije Kreševljakovića koji utemeljuje tim stajalištima znanstvenu podlogu.

Drugim riječima, sva islamska inteligencija i “običan svijet” u trenutku odlaska otomanskih zavojevača s balkanske političke pozornice, isticala je svoju pripadnost hrvatskom narodu. To su potkrijepili gotovo svi muslimanski prvaci. Prilikom konstituiranja Ustavotvorne skupštine buduće Kraljevine Jugoslavije od 24. zastupnika muslimana u toj skupštini 23 su se izjasnila Hrvatima, iako je sigurno bilo probitačnije izjasniti se drugačije, ako ni zbog čega drugog, ono iz materijalnih razloga koje su “ustavotvorci” obilno dijelili onima koji uz njih pristanu. Unatoč snubljenju svim raspoloživim metodama počev od onih “suptilnijih”, podmićivanja i pružanja beneficija, pa sve do brahijalnih, prijetnjom na život i tijelo, na veliku žalost velikosrba, oni su ostali dosljedni u svom izjašnjenju usred Srbije u Beogradu i buduće srpske kraljevine. Impozantan popis takvih stavova pojedinaca i skupina nastavlja se sve do današnjih dana. Nažalost, dogodilo se da je u jednome nesretnom trenutku hrvatske povijesti ostvarena puna afirmacija poštovanja razlike vjere i nacije kao i poštovanje različitosti.

Međutim, upravo ta zlosretna vremena poslužila su poslije za uspješnu objedu i zločinački progon svih onih koji su istinski zastupali starčevićansku misao i ideju. Unatoč svim tragičnim događajima između katolika i muslimana, starčevićanska misao i ideja živa je i danas, no mora se uporno raditi na reafirmaciji, pri tome se ne smije ni na trenutak dovesti u pitanje pravo na određenje Bošnjaka na bošnjačku naciju koja je utemeljena na volji naroda i Povelji UN-a. Takvo stajalište slijedi postulate i principe zasnovane na poštovanju prava i sloboda pojedinaca i zajednica i sigurno je da bi takvo stajalište, konzekventno svom nauku, zastupao i dr. Ante Starčević.

 

Nepobitna je činjenica da vjera nije identična naciji. Time se u cijelosti potirala retrogradna, šovinistička velikosrpska teza. Upravo je to izazvalo bijes velikosrba i potaknulo na označavanje svih onih koji prihvaćaju starčevićanski nauk kao kompromitirano ustaštvo i ustaški pokret. Na temelju takve difamacije mogla se ponovno oformiti velikosrpska dominacija i afirmacije zasade “da vjera predstavlja naciju”. Iako je starčevićanstvo pobilo teorije o jedinstvu vjere i nacije, izokretanjem, propagandom, uspijeva se stvoriti privid da je Starčevićev nauk isključivo u upotrebi katoličkoga hrvatstva u nastojanju postizanja granica na rijeci Drini. Prirodno da je takva propaganda, nažalost, naišla na vjerovanje, kako zbog represije kojom se služila tako i kroz pedesetogodišnje uporno uvjeravanje, ne samo nas ovdje već i cijelog svijeta, o genocidnosti hrvatskog naroda i njegovoj “latinskoj” prevari radi stvaranja “Velike Hrvatske”, koja je pak dovela do zaborava novih naraštaja o činjenicama koje ne samo da nisu kompromitirane već upravo suprotno, znače punu afirmaciju poštovanja posebnosti i poštovanja ljudskih prava i sloboda kako je to zagovarao dr. Starčević. Međutim, strašna propaganda i poslije agitpropovsko tumačenje na njima odgovarajući način Starčevićevih stajališta, polako je dovelo i kod katolika i kod muslimana do blijeđenja i gubitka sjećanja kako spona tako i spoznaje da različitosti vjera nisu razlika u koljenu i podrijetlu.

 

Kad je konačno 1945. pobijedila komunističko-boljševistička ideja, pod krinkom bratstva i jedinstva, tovareći nepostojeću kolektivnu krivnju hrvatskom narodu, postiže se udaljavanje, a svi kod kojih postoji starčevićanska kolektivna memorija proglašavaju se narodnim neprijateljima i ustašama, što onda znači zločincima, i tako polako ali sigurno uzrokuju odioznost prema kompromitiranom hrvatstvu zbog izmišljene kolektivne krivnje.

 

Bez ikakva valjanog dokaza starčevićansku ideologiju, suprotno onome čemu je ona težila, ocrnjuju i postižu imanentni cilj “podijeli pa vladaj”. Naime, uvjerili su i jedne i druge, pa i svijet, dakle hrvatske katolike i hrvatske muslimane, da je laž tvrdnja o istinskoj činjenici postojanja “jednog naroda s dvije vjere” i da je to samo činjeno u korist stvaranja tzv. kvislinške tvorevine, koja je in fine trebala služiti svrsi istrebljenja muslimana. Kakva teška zločinačka tvrdnja i zamisao!! Moglo bi se reći da se svijet do sada nikad nije susreo s takvom zločinačkom misijom kakvu je zamislila i ostvarila velikosrpska propagandna mašinerija ovdje i u svijetu, uvjerivši sve u pravno nedopustivu, ali u stvarnosti ostvarenu, kolektivnu krivnju hrvatskog naroda, koju je podigla na razinu dogme uz pomoć tzv. komunističkih struktura.

 

Tome valja pridodati i podanički mentalitet te podlijeganje povlasticama kojima se protežira upravo ovdje kompromitiranje starčevićanstva, radićevštine, kao pravne i humanističke zablude kojoj se ne smije robovati jer to onemogućuje stvaranje istinske nove vrijednosti “novog čovjeka”. Stvarni i istinski starčevićanski pristup predstavljen je kao šovinistička prevara u namjeri teritorijalnog prisezanja i pretenzijama na koju Hrvati nikad nisu imali pravo. Spoznavši da sve počiva na načelu “podijeli pa vladaj”, Srbi su proglasili počelo da vjera određuje naciju, tako da su tom metodom upješno dominirali nesrpskim narodima gotovo pedeset godina.
Fra Dominik Mandić, znanstvenik, povjesničar i filozof, uzimajući starčevićanstvo kao temeljno počelo univerzalnoga pravnog poretka, kao načelo punog i recipročnog poštovanja ljudskih prava i sloboda, afirmira ispravnost pravnih Starčevićevih stajališta. Raspravljajući teze dr. Starčevića, braneći univerzalnu valjanost tih principa i postulata, suprotstavlja se svima koji žele obeskrijepiti Starčevićeve teze, što su činili pojedini iz redova hrvatskog naroda zbog trajnoga političkog sljepila potpomognuta klerikalnom isključivošću ili iracionalnom mržnjom, kako nekada tako i sada, na njihovu veliku žalost i bez ikakve ograde eksplicite tvrdi:
“muslimani i katolici pripadnici su univerzalnih vjera i prema tome mogu biti dobri građani svog ili bilo kojeg drugog naroda, pa kako vjera ne određuje naciju, tako muslimani mogu biti jednako tako dobri i savršeni Hrvati kao i katolici, kojima katolička vjera ne daje nikakvu prednost da budu bolji Hrvati od Hrvata islamske vjere”.

Uz tako jasne distinkcije nacije i vjere opravdano se postavlja pitanje zbog čega još uvijek ostaje u upotrebi sintagma Hrvati islamske vjere? Zar nije dovoljno reći samo nacionalnu pripadnost bez izricanja vjerske posebnosti?
Različiti su odgovori i obrazloženja na taj upit. Čini se da je najbliži stvarnim razlozima potrebe isticanja vjerske posebnosti uz nacionalnu pripadnost odgovor koji upućuje na činjenicu da na ovim prostorima još uvijek nije zaživjela spoznaja da vjera ne određuje naciju te da se tim izričajem zapravo inzistira na trajnoj potrebi čuvanja posebnosti koju je odredila pripadnost određenom civilizacijskom, tradicijskom i kulturnom krugu. Razlog isticanja vjerske pripadnosti uz nacionalnu počiva u činjenici odbacivanja starčevićanskih teza, jer su na toj osnovi mobilizirali pojedince koji su nasjeli velikosrpskim tezama i preko njih gotovo uspjeli na području BiH uništiti biološki i katolike i muslimane. Potrebno je nadalje tako se očitovati i zato što se uporno na ovim prostorima kontinuirano lansira i pronosi šovinistička tvrdnja da su i katolici kao i muslimani bili prije pravoslavci, dakle Srbi, pa kako su i jedni i drugi izdali “pradedovsku veru”, žele zbog tog izdajstva uništiti svjedoke takvog izdajstva, a to su naravno Srbi, pa stoga ubijanjem i likvidacijom žele zbrisati taj narod s ovih prostora.

Nekome će se učiniti da izmišljam tu suludu tezu, međutim tu tezu u pismenom obliku predstavlja javnosti Vuk Drašković u svojoj nazoviknjiževnoj trilogiji i isto tako Memorandum SANU koji je sublimirana preslika Draškovićeve teze, pa stoji dakle teza da u svakom ludilu ima sistema, što smo dobro osjetili na svojoj koži. Na muslimane su se posebno okomili, nastojeći poricati, omalovažavati, obezvređivati, rugati se i nijekati sve što je islam kao velika religija, civilizacija i kultura na našem području ostavio. Naruku im je išla i činjenica da su odlaskom okupatorskih Osmanlija muslimani koji su se koristili arapskim pismom, uvođenjem drugog pisma, latinice, kojemu nisu bili vični ili su ga malobrojni poznavali, postali tako reći preko noći nepismeni.

Osim toga, stalnim pljačkama, nezabilježenim u povijesti, osiromašili su muslimane uz istodobno ustrajno desetkovanje stanovništva.

Sve je to pridonosilo da se muslimansko stanovništvo u nastojanju očuvanja svojih stečevina nužno opredijelilo za isticanje svoje vjere uz nacionalnu pripadnost kao način čuvanja i njegovanja svoje kulturne i tradicijske posebnosti unutar hrvatskoga korpusa.

Kada se muslimanska inteligencija na studijima u Beču i Pešti upoznala s naukom dr. Ante Starčevića, odmah je prihvatila taj nauk kao vlastiti i prenijela ga na ostale, posebno na vlastelu, trgovce i konačno ulemu – tj. islamski kler.
Teror koji je do tada beogradska politika provodila nad muslimanskim stanovništvom poprimit će od tada sve brutalnije oblike. Činili su to programiranom pljačkom muslimanske vlastele kako bi osiromašenjem onemogućili svaki otpor muslimana. Tobožnje reforme koje su se provodile imale su za cilj ekonomsko slabljenje muslimana i naseljavanje Srba na otetoj zemlji. Vrijednosni papiri koji su davani vlasnicima zemlje u zamjenu za oteto poslije su postali bezvrijedni pa se iz toga može lako dokučiti da je to bila programirana otimačina, a nipošto neka reforma u korist bezemljaša ili nešto slično. Posebno su brutalno šikanirali muslimanske intelektualce bezbrojnim metodama, u rasponu od odbijanja primanja na posao pa do raznih podcjenjivanja pri traženju posla. Ako su i bili primljeni u kakvu službu, nasilnim preseljenjima u zabiti onemogućavali su njihov rad te slamali intelektualne otpore.

Na otetoj zemlji naseljavali su sebi odano stanovništvo i tako pomalo okupirali teritorij na kojem prije nije bilo srpskoga stanovništva. Tim postupkom popunjavaju krajeve u kojima nikada do tada nisu bili kao starosjedilačko stanovništvo da bi poslije mogli tvrditi kako su oduvijek bili naseljeni u tim krajevima. Slično se događalo u Hrvatskoj, doduše u nešto manje brutalnu obliku, no način eliminacije hrvatskoga katoličkog stanovništva iz sudjelovanja u bilo kojem obliku javnog života bio je vidljiv u samoj Hrvatskoj jer su mjesta odlučna u ekonomskome, vojnome, policijskome, administrativnom sektoru popunjavali Srbi.

 

Da bi mogućnost hrvatskog ujedinjenja u viševjerskoj naciji slomili, učinili su tobožnji ustupak Hrvatima pred izbijanje II. svjetskog rata “stvaranjem” tzv. Banovine Hrvatske u namjeri da tim poklonom imobiliziraju želju za stvaranjem samostalne hrvatske države. Uvidjeli su, naime, da takva mogućnost neposredno predstoji pa su nastojali na taj način neutralizirati obnovu hrvatske države. Kada to nije uspjelo, prihvatili su metodu – podijeli pa vladaj – koju su baštinili od britanskih saveznika. Tu metodu upotrebljavat će kroz cijelo razdoblje a poglavito nakon devedesetih godina netom minulog stoljeća. Uvijek s istim ciljem – da onemoguće savezništvo katolika i muslimana i potom potaknu eliminaciju jednih pa nakon toga drugih, ovisno o činjenici koji će narod bili lakši plijen.
Tom nasilju muslimani su se nakon 1945. odupirali metodom pasivne rezistencije, poznatijom pod imenom “neopredijeljenost”, koja je zapravo značila otpor posrbljivanju. U nemogućnosti da se deklariraju kao Hrvati jer bi tada bili označeni kao ustaški zločinci, što bi bio fizički kraj i njih i njihovih obitelji, pribjegli su toj metodi kojom su uspješno parirali nasilnom posrbljivanju, pa donekle i jugoslavenizaciji, za koju se slobodno može reći da je svoje korijenje imala upravo u samoj Hrvatskoj.

 

Princip viševjerske hrvatske nacije zaživio je u početku i pri stvaranju sadašnje hrvatske države. Pod zastavu hrvatske države, za njezino stvaranje i obranu odazvali su se brojni muslimani, bilo kao Hrvati islamske vjere, bilo Muslimani, odnosno Bošnjaci, državljani Hrvatske. Prema podatcima kojima raspolažem riječ je o broju od više od 30 000 koji su djelatno sudjelovali u prvim borbenim redovima na svim bojišnicama počev od obrane Vukovara do Dubrovnika. Velik broj svojoj domovini Hrvatskoj odanih momaka poginuo je ili ranjen, što se najbolje utvrđuje iz Narodnih novina, službenog lista Republike Hrvatske od 10. studenog 1997, prema kojem se odaje počast, citiram: “Kao časni znak vječnog spomena poginulim za hrvatsku državu u ratu”, u kojem je popis poginulih, prema kojem su od rednog broja jedan, pa preko rednog broja 249 – prvoga poginulog u obrani Dubrovnika, sve do 1647. nabrojeni pripadnici kulturnog i tradicijskoga kruga islama, sudionici Domovinskog rata.

 

U samoj izgradnji državnog aparata Hrvatske sudjelovao je također velik broj muslimana. U dokaz svojih navoda mogao bih nabrojiti cijeli niz vitezova Domovinskog rata, ali kako je riječ o opće poznatoj činjenici, pojedinačno licitiranje s bilo čijim imenom bila bi uvreda za sve koje bih nenamjerno ispustio a jasno je da sve sudionike i ne mogu navesti jer mi to ograničenost članka ne dopušta. Stoga se ograničavam samo na faktografski podatak o 30 000 sudionika Domovinskog rata.
Jedna od posljedica isprovociranog bratoubilačkog rata na području BiH i refleksija tog istinski duboko nesretnog rata i za jedne i druge bila je prešućivanje našeg udjela u stvaranju današnje Hrvatske. Nakon toga uslijedio je polagani i tihi zaborav kao i svjesno zapostavljanje muslimanskog doprinosa, što dopire čak do minimaliziranja ili potpune eliminacije iz povijesne memorije i eliminacije našeg aktivnog sudjelovanja u gotovo svim područjima društvene aktivnosti u kojima smo sudjelovali i davali Hrvatskoj golem doprinos. Ide to toliko daleko da se iz antologija književnosti ili udžbenika briše nedvojbeno golem doprinos muslimana hrvatskoj kulturnoj riznici. Istinsko jedinstvo koje je u početku hrvatske države postojalo, zamijenjeno je drugačijim ponašanjem, ali ne od naše strane. Štoviše, počela se sijati sumnja u naš istinski i iskreni doprinos ovdje u Hrvatskoj, kako prema sudionicima Domovinskog rata tako i prema mnogima koji su sudjelovali u izgradnji državnog aparata. Ilustracije radi, bolna je činjenica da prilikom obilježavanja spomena na žrtve Domovinskog rata nitko nije čuo ili vidio da bi se itko od zapovjednika iz Stožera Oružanih snaga RH, kojima su dobro znane navedene činjenice, dosjetio odati počast njihovoj žrtvi. Odlazak na islamsko groblje gdje su ti momci sahranjeni, polaganje vijenaca ili odavanje pijeteta sukladno mjesnim običajima, da se učini posmrtna počast za njihovu uzvišenu žrtvu, postao je nezamisliv.

Činjenica da se danas bosanski muslimani nacionalno opredjeljuju kao Bošnjaci ne smije se uzimati kao neki protuhrvatski akt ili odricanje od svoga koljena i podrijetla, već upravo činjenicom afirmacije, kao što je to slučaj kod Nijemaca i Austrijanaca, koji iako u dvije različite države i dva različita pravna subjektiviteta, nesporno pripadaju jednom koljenu i podrijetlu te se oslanjaju jedni na druge. Takav su primjer i Albanci. Dakle potrebno je tu činjenicu prihvatiti i činiti sve da dođe do što tješnjih međusobnih veza. Nužno nam je činiti sve da se uzajamno poštovanje koje je postojalo među katolicima i muslimanima kroz cijelo razdoblje našega zajedničkog življenja ponovno afirmira.

 

Uskoro će biti jasno, čak i onima koji su nasjeli na tezu da vjera određuje naciju, kako je ta teza lansirana isključivo za imperijalne potrebe politike od koje se i dan-danas ne odustaje. Upravo suprotno! Nove tzv. demokratske snage nisu ni za jotu odustale od prijašnjih ciljeva. Sve su to ljudi koji su bili nosioci politike isključivosti, mržnje, rata za prostorima i eliminacije nesrpskih naroda. Zar može bilo tko, pa i s gramom pameti, vjerovati da su Drašković, Đinđić, Šešelj i Koštunica bilo što promijenili u svojoj ideologiji. Promijenili su metodu i ništa više i čekaju drugu povijesnu priliku. U dubokoj je zabludi onaj tko vjeruje u suprotno.

Jedini način i odgovor u ovakvoj konstelaciji otvorene potpore koja se daje sadašnjoj “demokratskoj” vlasti u Srbiji samo je čvrst i trajan savez s Bošnjacima u BiH, reafirmacija svih spojnih tradicijskih vrijednosti, ne kao neka protusrpska alijansa, već kao savez koji će jamčiti očuvanje vrijednosti koje su nasjedanjem na velikosrpsku politiku zla bile dovedene u pitanje, do same granice biološkog postojanja. Dakle, iskren savez a ne iscrpljivanje paktiranjem u trokutu između triju naroda u BiH, po sistemu paktiram jednom s jednim, drugi put s drugim narodom u BiH, kako mi kad odgovara. Pri tome treba izbiti iz glave iluziju s hrvatskokatoličke strane da neko paktiranje sa Srbima nasuprot Bošnjacima može jamčiti odustanak od vjekovima stvarane podloge velikosrpske imperijalne politike i njezino provođenje, što su do sada jasno i bez ikakva ustezanja manifestirali.

 

Vizionar, znanstvenik, politički i filozofski analitičar, mudroslov dr. Ante Starčević, duboko zagledan u budućnost, istinski poštujući posebnosti, utvrđujući ono što je zajedničko, upozorava nas da vjera nije isto što i nacija, da postojanje više vjera nije naša razlika, nego naše bogatstvo. Ta teza znači spoznaju, istinski duboko doživljenog i proživljenog uvjerenja, zasnovanog na činjenicama i dokazima, lišenog svake vrste politikantstva ili kupoprodaje u korist nekih kratkoročnih političkih ciljeva. Poštujući posebnost, uvažavajući pripadnosti određenomu kulturnome, civilizacijskom krugu i tradiciji, u ovom slučaju islamskoj, stvorio je okvir pravnih dragulja koji će poslije prihvatiti cijeli svijet i koji će postati temeljna odrednica u cijelom svijetu, što će poslije u cijelosti afirmirati Povelja Ujedinjenih naroda, čime nam je namirio veliku ostavštinu za budućnost na koju s pravom možemo biti ponosni, no moramo znati biti i promotori i čuvari te goleme civilizacijske ostavštine dr. Ante Starčevića.

 

Advertisements

Discussion

No comments yet.

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s

Categories

Advertisements
%d bloggers like this: